PUTOVANJE U NEMOGUĆE

Ožujak je, u najmanju ruku, bio stresan za Kristijana Vincetića. Dok je još primao čestitke zbog plasmana na Olimpijske igre u Tokiju, potresao ga je snažan potres u Zagrebu, a samo koji dan kasnije uslijedilo je otkazivanje odn. odgađanje Olimpijskih igara za koje se je pripremao skoro četiri godine.

Ali odličnog plivača ništa od spomenutog nije izbacilo iz takta. Kako sam kaže, ne opterećuje se stvarima na koje ne može utjecati. Smetaju mu sasvim druge stvari. To što čuje rečenice tipa: »jadni dečko, pogledaj kako se pati« ili »ne pitaj ga u vezi noge, bit će mu neugodno«. Jer Kristijan Vincetić je vrhunski sportaš, a činjenica da rođen bez desne noge, smeta mu samo što ga, zbog toga, neki, ponekad sažalijevaju.

Najvjerojatnije još više iznenađuje činjenica da najboljeg hrvatskog paraolimpijskog plivača više smeta druga strana športa osoba s invaliditetom, o kojoj se malo priča: »Kod nas se nažalost, već na početku utrke, veoma precizno može prognozirati koji će sportaš biti u vrhu. Ali ja plivam zbog sebe, zbog svojih rezultata i osobnih rekorda«.

Kristijan Vincetić, Zagrepčanin, rođen prije 29 godina u Osijeku, provodi bezbroj sati u bazenu ili teretani, trenirajući uglavnom zbog sebe i načina života u koji ga je plivanje usmjerilo. U vodi je eksplozivan i brz, u razgovoru oprezan i smiren. Zna točno što želi. Planovi mu se rijetko ne ostvaruju, desi se to u slučaju više sile, kao što je trenutni koronavirus i odgađanje Paraolimpijskih igara za jednu godinu.

Kristijane, da li biste bili tako dobar plivač i postali europski prvak, da Vaša osnovna škola u Zagrebu nije imala bazen?

Sigurno ne. Odrastao sam u vrijeme kada su mnogo više nego danas bile izražene predrasude o ograničenju osoba s invaliditetom, međutim prednost je što sam odrastao u zagrebačkom predgrađu Dubrava u kojem smo se svi međusobno poznavali.

Spletom okolnosti, moj otac je poznavao predsjednika Plivačkog kluba Dubrava – spomenuti klub treninge održava u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao i zbog poznanstva sam bio ohrabren uključiti se i početi trenirati. Većina drugih klubova me vjerojatno ne bi mogla prihvatiti kao člana. Iako je bazen bio dugačak tek 17 metara i prvenstveno je bio namijenjen djeci za učenje plivanja, za mene je to bila velika odskočna daska.

Jeste li zadovoljni uvjetima za treniranje u Zagrebu? Situacija se vjerojatno poboljšala posljednjih godina.

Od mojih prvih plivačkih dana u školskom bazenu u Dubravi i na 50 metarskom bazenu na Mladosti, plivačka infrastruktura se razvija, uvjeti se i danas značajno poboljšavaju, no s druge strane, moj klub PK Dubrava je i dalje jedini klub u Zagrebu, čiji članovi mogu biti plivači s hendikepom.

Pročitao sam da za Vaše treninge redovito brinu čak tri trenera.

Donedavno sam redovito surađivao s tri trenera, ali sam se vratio jednom, koji je sa mnom u bazenu i u teretani. No dodatno surađujem sa još dva stručnjaka, koji mi pomažu prije svega u mentalnoj pripremi.

Možda ću posegnuti u područje koje Vam se ne sviđa, ali ipak dopustite da pitam: Jeste li ikad razmišljali o tome koji bi bili Vaši rezultati da niste hendikepirani?

Jednostavno je pitati: što bi bilo, kad bi bilo? No, nije li to nebitno? Ne vidim smisla razmišljati o tome kako bi bilo - kad bi sve bilo drugačije.

Već tri puta ste sudjelovali na Paraolimpijskim igrama. Za to vrijeme se odnos prema paraolimpijskim sportašima poboljšao, zar ne?

Poboljšava se. Iz godine u godinu je manje stigmatizacije, istina je. U paraolimpijskom odboru se dosta bave organiziranjem događaja za približavanje sporta široj javnosti kao i podizanju svijesti među djecom. Sa najmlađima, kojima se često imamo prilike družiti, je uvijek vrlo zanimljivo.

Možda ćemo iduće godine po dolasku iz Tokija krenuti sličnim putem kao Englezi i Skandinavci, koji organiziraju paradu na autobusu ili prijem za sve olimpijske sportaše, kako »klasične« tako i paraolimpijce. U Hrvatskoj smo, međutim, dobro napredovali u financiranju, jer smo već usporedivi sa svim ostalim sportašima što se tiče mirovina nakon završetke karijere vrhunskog sportaša.

Natječete se u kategoriji S9 u kojoj su hendikepi plivača vrlo različiti. Laički pretpostavljam da su zbog toga uvjeti prilično neravnopravni, zar ne?

Sada ste posegnuli prema tabu temi, u tzv. zonu sumraka. Međunarodni paraolimpijski odbor je pretprošle godine pokrenuo inicijativu za preuređene naših kategorizacija. Uvjeti su nedvojbeno nepošteni jer primjerice u finalu paraolimpijskih igara, u moji kategoriji nastupaju i sportaši bez čitavog uda zajedno sa onima bez dijela uda, što nije pošteno prema sportašima sa većim stupnjem oštećenja. Ali s tim sam se već odavno pomirio.

Pomirili? Zašto? U bazen skočite zato da pobijedite, zar ne?

Činjenica je da i prije početka važnog natjecanja možemo prilično precizno špekulirati o pobjedniku. Netko tko je bez malog dijela ruke u velikoj je prednosti u odnosu na nekoga bez cijele noge. No nakon POI 2016. u Rio de Janeiru se zaista više ne opterećujem tim problemom. Pravila i kategorije nisam ja izmislio, no poštujem ih i ne opterećujem se. Pronalazim svoju motivaciju u svakom treningu i natjecanju.

Na natjecanju sam uglavnom zbog sebe i svojih rezultata. Natječem se sa štopericom, a ne s ostalim natjecateljima. I od mene nikada nećete čuti da idem na Paraolimpijske igre po medalju. Moj cilj je svaki novi osobni rekord, plasman na natjecanje, a zatim plasman u finale (a ako su ti rezultati dovoljno dobri za osvajanje medalje - tim bolje ). Imam ostvarenu normu za Paraolimpijske igre u Tokiju, meni je kao sportašu to veliko postignuće!

Vaš moto je »Moraš probati«. Jeste li isprobali sve u plivanju? Koju disciplinu najviše, a koju najmanje volite?

Već godinama sam »leptir«, bez sumnje mi ova disciplina najviše odgovara. Ne volim prsnu tehniku. U njoj sam diskvalificiran davne 2007. godine i tada mi se zamjerila. Izazov mi je i da budem što bolji u disciplini »leptir«.

Slogan kampanje paraolimpijskog odbora je i »uvijek vjerni«. Osjećate li da to važi za sportsku javnost u Hrvatskoj?

Teško pitanje. Nadam se da je će sve više i više ljudi tako živjeti! Hrvati vole reći da su »uvijek vjerni« svojim sportašima pa da sam nogometaš, bez sumnje bih to potvrdio. Znate kako je kod nas 😊 prvo nogomet pa onda sve ostalo.

Vaša partnerica Anđela osvojila je paraolimpijsku medalju na OI Rio 2016. u stolnom tenisu. Da li je ponekad pogledati i mislite, kako bi bilo lijepo da bi joj društvo pravila Vaša medalja iz Tokija 2021., iako ste rekli da je za Vas pod ovim uvjetima nedostižna?

Ne, stvarno ne. O tome ne razmišljam. Anđela i ja smo jako skromni i jednostavni po tom pitanju. Njena medalja uopće nije u našoj kući, nemamo nekakve vitrine gdje izlažemo naše pokale ili medalje. Mislim da su medalje spremljene u kutijama u ormaru, ali nisam siguran, trebao bih provjeriti (kroz smijeh, op.a.).

Kakva je bila Vaša reakcija kada ste saznali da ove godine nećete dočekati Vaš četvrti nastup na paraolimpijskim igrama?

U slučajevima nepredviđenih okolnosti, kakva je ova pandemija, mislim da je najbolje da se što prije pomirimo sa novonastalom situacijom – u ovom slučaju sa odgađanjem igara. Kad je objavljeno da će igre biti 2021. godine u Tokiju, bio sam na telefonu s prijateljem iz Italije, mojim dugogodišnjim rivalom iz bazena. Rekao sam mu da već tri tjedna nisam bio u bazenu, a on još tjedan više.

Bez treninga smo u takvoj situaciji mogli zadržati formu još tjedan ili dva, a nakon toga nastup na paraolimpijskim igrama više ne bi imao smisla. Bez kvalitetnog treninga u vodi, nemoguće je odraditi dobar nastup niti vrednovati rezultate. Zašto ići u Tokio ove godine, ako nitko nije dobro pripremljen? Zašto ići tamo ako će tribine biti prazne? Ukratko, odgađanje za jednu godinu je jedino što je imalo smisla.

S druge strane, igre sigurno najveći cilj u karijeri i četiri godine se pripremamo samo za te igre. Trenutno, teško je reći kako ćemo biti spremni za godinu dana. Pripreme smo rasporedili na četiri, a ne na pet godina (kroz smijeh, op.a.). Za sada nam ne preostaje ništa drugo, nego da treniramo doma u samoizolaciji i čekamo skok u bazen. Ja imam sreću da sada živim u kući s dvorištem u kojem mogu trenirati, ali mnogo je teže onim sportašima koji žive u stanovima.

U Tokiju 2021. bit ćete u četvrtom desetljeću, ako smijem biti malo drzak... Koliko dugo može trajati karijera vrhunskog sportaša invalida?

Karijera ovisi od vrste sporta. Dobar primjer je atletičarka Milka Milinković, nažalost pokojna, koja je deset puta nastupila na paraolimpijskim igrama i tako pomicala granice. Ona je Legenda! Također moj plivački kolega iz Dubrovnika, Mihovil Španja, je do vrhunskih rezultata i paraolimpijskih medalja došao u razmaku od osam godina. Osvajao je medalje i u Ateni 2004. i u Londonu 2012. Ali ipak je činjenica da plivač nakon 30. godine teže drži korak s najboljima.

Vaš moto je »You have to try it« (moraš probati), a slogan Toyote »Start your impossible« (započni svoje nemoguće). Možete li reći da ste Vi sinonim za »You have to try your impossible« (probaj svoje nemoguće)?

Zanimljivo je da sam nedavno završio promotivni video, u kojem sam također rekao da je moje putovanje u nemoguće počelo u dobi od sedam godina pored bazenu u Dubravi. Tijekom godina, za mene je sve manje izazova postajalo nemogućima.

Naravno, moramo respektirati fizičke prepreke, jer ako si bez noge - ne možeš podizati teške predmete i slično. Ali činjenica je da fizička ograničenja nisu prepreka. Mnoge osobe, rođene sa svim udovima i naizgled savršeno zdrave, u svojim glavama imaju mnogo ograničenja pa je pred njima više prepreka u ostvarenju izazova. Njima je mnogo više toga nemoguće - nego meni.

S partnericom Anđelom ste također i ambasador u projektu 'naše pravo na sport', kroz koji djeci nastojite približiti sport invalida. Kakve su reakcije djece?

Djeca su vrlo različita. I vrlo zanimljiva. Uživam što mogu s njima podijeliti svoja iskustva i poglede na invalidnost, sport i slično. Postoje djeca koja misle da sam pravi terminator s robotskom nogom iz filma, a ima i onih koji me se malo plaše. Koja ne znaju kako reagirati kada vide protezu ili mene bez noge.

Vidim veći problem kod roditelja. Često se dogodi da odrasli djetetu kažu »budi tiho, ne smiješ ga to pitati« . To je doista nepotrebno. Neka dijete pita što god ga zanima, zašto ne?! Najčešće me pitaju o svakodnevnim stvarima, kako vozim automobil, kako ustanem iz kreveta i slično…i često su iznenađeni kada ustanove da skoro sve mogu uraditi isto kao i oni.

Kad ste baš spomenuli automobil... Toyota je vaš partner preko Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Kako to funkcionira?

Super! Sada vozim Corollu hybrid koja je prilagođena dodatnom papučicom gasa, posebno za moj stupanj invaliditeta. Bio sam uključen u proces odabira prilagodbe automobila, što je odlično. Općenito, mislim da je Toyota jedno od najnaprednijih poduzeća u svijetu po pitanju osviještenosti o invalidima. Mogu im samo čestitati za sve projekte koje provode, te zahvaliti što me uključuju u puno projekata i doista uživam u našoj suradnji…samo tako naprijed!